Više od osamdeset sati trebalo je četi od trideset Splitskih izviđača mlađeg uzrasta da stigne na daleki Baltik u Gdynie. U harcersku koloniju Bryza, gdje se održavala akcija „Susret mira i prijateljstva Bryza 1985.“. Na akciji su sudjelovali mladi iz lučkih gradova: Varna – Bugarska, Konstatca – Rumunjska, Sankt-Peteburg, nekadašnji Petrograd i Lenjingrad – Rusija, Ostrava – tadašnja Čehoslovačka, Gdanjska i Žukova – Poljska, mladi iz Demokratske Republike Njemačke i mi iz Splita – Hrvatska.
Cilj druženja –
kampiranja je bio upoznavanje kulturnih i prirodnih ljepota Gdynie,
Sopota i Gdanska, ako i njihove bliže i daljnje okolice, stvaranje
prijateljskih odnosa među mladima, izražavanje zajedničkih želja
u borbi za očuvanje mira u svijetu.
Što se više upoznajemo
više se razumijemo i volimo. To se pravilo potvrdilo i na ovoj
koloniji. Samo na početku postojale su jezične barijere i granice,
a kako je vrijeme prolazilo tako su se upoznavanjem i druženjem
rušile. U koloniji Bryza živjela je omladina veselo i razdragano,
svi sa istim osjećajima mladosti i ljepote življenja u miru,
drugarstvu i prijateljstvu. Želje da se mladi ujedine u borbi protiv
rata, za ljepšu i sigurniju budućnost i mir u svijetu izražene su
i pismenim putem.
Svaka zemlja sudionica
je imala svoj dan na kojem se predstavljala kroz kulturni i zabavni
program, izložbe i pripremanjem svojih nacionalnih jela i pića za
sve sudionike. Splitski izviđači koji su od samoga dolaska,
disciplinom i pjesmom, služili kao primjer svim drugim sudionicima,
iskoristili su svoj dan i prezentirali svoje sposobnosti, svoj grad
Split, svoju domovinu, naše more i obalu koja plijeni ljepotom i
očarava sve posjetioce, među kojima iz godine u godinu ima sve više
poljaka.
Kao i obično, sve što
je lijepo kratko traje. Tako je došao i kraj našem druženju.
Paljenjem motora autobusa započeo je i glasan plač novih
prijatelja. Vješali su se jedni drugima oko vrata svjesni da se
možda nikada više neće vidjeti.
Ali nikad ne reci nikad.
Već slijedeće godine u Split su doputovale dvije mlade hercerke
iz Gdynie, Janina i Bogumila. Godinu dana ranije u njihovom gradu
pričao sam im o ljepotama Splita i Jadrana, a sljedeće godine su
svoj dom pronašle kod mene i moje obitelji. Do tada, iz političkih
razloga, su posjetile samo Rumunjsku i smatrale je turističkom
velesilom. A sad, kada su vidjele Split, našu obalu i more, osjetile
toplinu sunca, okusile plodove mediterana, vidjele agavu i lovor čije
su listove kupovale u svojoj zemlji na komade, osjećale su se kao u
raju, među zvijezdama.
To je nešto prekrasno.
Imala sam ljeto kao u snovima, pričala je Bogumila svojim
roditeljima, bratu i sestrama. Zračila je od sreće tena opaljenog
od jarkog sunca. Njeni roditelji željeli su uzvratiti dobrotom tako
da sam ja slijedeće godine ponovno koračao ulicama Gdynie. U srcu
sam osjećao ljubav domaćina. Pružili su mi više nego što su u
tim godinama bile njihove mogućnosti.
Ponovno sjedim ispred
hotela Baltik u centru grada sa kavom na stolu. Ne osjećam okusa i n
primjećujem da ispijam tekućinu. Praznog pogleda uprtog u daljinu
sjećam se 1985. godine. Ispred očiju mi prolaze slike kad je ovdje
sjedilo mnoštvo mladih bliskih prijatelja. Kao da sam tad ponovno
vidio gomilu mladih poljaka koje je neki naš izviđač častio
sladoledom. Još jednom sam proživljavao boravak u koloniji Bryza i
pitao se je li od onih pustih prijateljstava među njima iznikla i
poneka ljubav. Neko prijateljstvo poput moga. Dali će se neki
ponovno sresti.
Ljeto je 2007. godine.
Iz grada Hagena na krajnjoj granici Republike Njemačke i Kraljevine
Belgije u moj dom su stigli dragi gosti. Tu je Bogumila sa još svoja
tri „F“. Suprug Franc, sin Fabijan i kći Fjorentina. Sve se
ponavlja. Isto je kao i kod prvog susreta, samo što sada uživaju i
moji novi gosti, njen suprug i djeca. „Znaš Mirko, mi smo među
pravim prijateljima, kao da smo u Žukovu u Poljskoj.“ I bili su
među pravim prijateljima i proveli ljeto za pamćenje. Potvrda je
stigla 2012. godine pismom u kojem je međuostalom pisalo: „Mi
želimo ponovno doći kod vas. Kod vas nam je najbolje i najljepše.“
To ljeto su bili moji
gosti u selu Brštanovu. Svakodnevno smo na moru, a često i na
izletima; u Trogir, Omiš, Dubrovnik, Plitvice. Ponovno je došao
trenutak rastanka i izrekla se želja za ponovnim susretom. „Moramo
još jednom doći posjetiti ovaj raj.“
Prijateljstvo niklo u
koloniji Bryzi nastavlja se i dalje. Uvjeren sam da nije jedino koje
je nastalo u koloniji jer je sjeme posijano između tristo srodnih
mladih duša iz šest država.
Nema komentara:
Objavi komentar