srijeda, 15. veljače 2017.

Labud čuvar jata



Od svih ptica guščarica koje žive na vodi labudovi su me najviše očaravali. Najčešće sam ih susretao u ZOO vrtu, a u prirodi rijetko i to samo po nekoliko parova. Uvijek sam se divio njihovom ponosnom držanju. Lagano bi plivali i reklo bi se da su nezainteresirani za sve što se oko njih događa. Muški su posebno izgledali oholo visoko uzdignute glave, plutali bi uz svoju družicu, a tek ponekad i zaronili glavu u vodu tražeći hranu.

Te 1985. godine u Poljskom gradu Gdyina doživio sam da tada nezamislive prizore. Tisuće labudova plivalo je Baltičkim morem i činilo ga bijelim. Na samoj plaži u Gdynie bilo je više jata sa po nekoliko desetaka pa i preko stotinu jedinki. Prizor od kojega mi je zastao dah.

Često bi dolazio na plažu, sjedio na klupi i promatrao te divne ptice. Labudovi su bili divni, kočoperili se, dok su ženke nepomično stajale, neke su se uređivale duboko zabadajući kljun u svoje divno bijelo perje. Muškarci su šetali među njima gučući kao da im dijele neke savjete. Rekoše mi poljaci, da.u toku zime ovi i mnogi drugi koji su sada u Skandinaviji dolaze na zimsko ljetovanje u Poljsku, odnosno u poljske sjeverne lučke gradove Gdynie, Sopot i Gdanjsk.

Toliko su me privlačili pa sam jednog dana došao sa foto aparatom da ih slikam, Ležerno sam im prišao i počeo uštimavati aparat. Odjednom nekoliko labudova potrča prema meni. Kako nisam to očekivao prepao sam se i dao u paničan bijeg, što je izazvalo smijeh kod šetača i ljudi koji su sjedili po klupama. Nešto uplašen promatrao sam ih s pristojne udaljenosti, ne želeći otići bez slike.

Pripremio sam aparat i lagano se primicao naprijed prema jatu. Kad sam došao na zadovoljavajuću udaljenost "okinuo sam". Još dok sam držao aparat na oku nekoliko labudova potrči prema meni. I netom što sam im okrenuo leđa i učinio korak dva jedan od njih se svom snagom svojim tupim kljunom zabio u moju stražnjicu, ispuštajući krikove kao da me psuje što in ne pustim u miru u njihovoj oazi.

Svi su sa prisutni smijali, pa i ja iako sam osjećao laganu bol u debelom mesu i neugodu u srcu. Labud se ponosno vrati u svoje jato, a drugi su mu gakali kao da odobravaju njegov čin. Hrabru obranu svoga jata ed napasnika koji remeti njihovu idilu.


Još sam in neko vrijeme promatrao, a zatim lagano krenuo ka gradu. Dok sam odlazio više puta sam se okretao, zastajao i pratio ih pogledom. Te divne slike i danas nosim u srcu i ne mogu ih zaboraviti. To je bio doživ1jaj koji se pamti

Nema komentara:

Objavi komentar