Od
svih ptica guščarica koje žive na vodi labudovi su me najviše
očaravali. Najčešće sam ih susretao u ZOO vrtu, a u prirodi
rijetko i to samo po nekoliko parova. Uvijek sam se divio njihovom
ponosnom držanju. Lagano bi plivali i reklo bi se da su
nezainteresirani za sve što se oko njih događa. Muški su posebno
izgledali oholo visoko uzdignute glave, plutali bi uz svoju družicu,
a tek ponekad i zaronili glavu u vodu tražeći hranu.
Te 1985. godine u
Poljskom gradu Gdyina doživio sam da tada nezamislive prizore.
Tisuće labudova plivalo je Baltičkim morem i činilo ga bijelim. Na
samoj plaži u Gdynie bilo je više jata sa po nekoliko desetaka pa i
preko stotinu jedinki. Prizor od kojega mi je zastao dah.
Često
bi dolazio na plažu, sjedio na klupi i promatrao te divne ptice.
Labudovi su bili divni, kočoperili se, dok su ženke nepomično
stajale, neke su se uređivale duboko zabadajući kljun u svoje divno
bijelo perje. Muškarci su šetali među njima gučući kao da im
dijele neke savjete. Rekoše mi poljaci, da.u toku zime ovi i mnogi
drugi koji su sada u Skandinaviji dolaze na zimsko ljetovanje u
Poljsku, odnosno u poljske sjeverne lučke gradove Gdynie, Sopot i
Gdanjsk.
Toliko
su me privlačili pa sam jednog dana došao sa foto aparatom da ih
slikam, Ležerno sam im prišao i počeo uštimavati aparat. Odjednom
nekoliko labudova potrča prema meni. Kako nisam to očekivao prepao
sam se i dao u paničan bijeg, što je izazvalo smijeh kod šetača i
ljudi koji su sjedili po klupama. Nešto uplašen promatrao sam ih s
pristojne udaljenosti, ne želeći otići bez slike.
Pripremio
sam aparat i lagano se primicao naprijed prema jatu. Kad sam došao
na zadovoljavajuću udaljenost "okinuo sam". Još dok sam
držao aparat na oku nekoliko labudova potrči prema meni. I netom
što sam im okrenuo leđa i učinio korak dva jedan od njih se svom
snagom svojim tupim kljunom zabio u moju stražnjicu, ispuštajući
krikove kao da me psuje što in ne pustim u miru u njihovoj oazi.
Svi
su sa prisutni smijali, pa i ja iako sam osjećao laganu bol u
debelom mesu i neugodu u srcu. Labud se ponosno vrati u svoje jato, a
drugi su mu gakali kao da odobravaju njegov čin. Hrabru obranu svoga
jata ed napasnika koji remeti njihovu idilu.
Još
sam in neko vrijeme promatrao, a zatim lagano krenuo ka gradu. Dok
sam odlazio više puta sam se okretao, zastajao i pratio ih pogledom.
Te divne slike i danas nosim u srcu i ne mogu ih zaboraviti. To je
bio doživ1jaj koji se pamti
Nema komentara:
Objavi komentar