Muške i ženske žabe

Kao i na svim prethodnim logorovanjima i na logoru u Borovači kod Bosanskog Grahova, često smo noću išli na lov žabe.

Nisam volio veliko društvo, jer dok bi ja snažnim svjetlom lampe iznenadio žabu i u tom trenutku hvatao špurtilom, uhvaćenu dodavao pomagaču, a on je stavljao u vreću, društvo bi se dobro zabavljalo i pričalo razne priče uživajući na svježem noćnom zraku u prirodi. Ako bi mi žaba pobjegla govorili bi kako sam nespretan i smijali se na moj račun. Bilo je slučajeva kad bih zamahnuo špurtilom i pao te se našao na rukama i nogama u bari s vodom do grla. Tada bi se njihov smijeh u ovim tihim noćnim satima mogao čuti na daleko. Najviše sam volio loviti u troje. Jedan nosi plinsku svjeti1jku, drugi vreću, a ja špurtil i baterijsku lampu. Rotiranja radnih mjesta bila su moguća, ali ne na radu sa špurtilom. Svatko se hvatao kopna i suh vraćao u logor, a ti Mirko lovi i kad bih se vratio u logore moje bi gojzerice na nogama bile pune vode.

U blizini logora bila je brana sa veoma plitkim jezerom. U to jezero slijevalo se nekoliko malih potoka. Voda u jezeru je bila topla sa puno raslinja. Pravi raj za žabe i zmije, kojih je bilo u izobilju. Nekad bi danju sjedio uz jezero i sunčao se te promatrao kako zmije plivaju.uzdignute glave iznad vode. Vijugajući brzo su klizile ka obali, ali kad bi nas opazile zaronile bi ili mijenjale azimut. Kod noćnog lova žaba često bih nailazio na njih pa je s vremenom moj strah od zmija nestao. Jezero je bilo i leglo žaba. Nije se moglo duboko zagaziti, ali smo ipak uvijek mogli uloviti toliko da nekoliko starijih koji su ih jeli imaju dobru marendu.

Za stolom sam u trpezariji, a ispred mane teća sa pedesetak žaba. Spremam se za njihovo “skidanje", deranje kože. U ovom poslu sam sam. Ljutito započinjem raditi ovaj ljigavi posao i razmišljam kako neki učestvuju samo kod jela, a ja moram sve drugo napraviti da bi dobio dva bataka. Ponekad plate neku litru crnjaka, ali i to je lakše nego ovo što ja radim.

Nožem režem glavu žabi i skidam kožu kao sa krumpira. Nekad kad ogulim prednji dio i dođem do trbuha povučem kožu na dolje, a ona se skine do prstića na zadnjim nožicama. Tada je odrežem i dobacim: "Ova je žensko." Kod druge isti postupak,ali kožica puca pa ja svlačim. Prvo jednu nogu, a onda drugu. Ponovo dobacujem: "Ova je muška."

I dok se tako zabavljam i radim, društvo oko stola ne može se načuditi kako ja tako dobro poznajem anatomiju, žaba. Neki su uporno tražili da im pokažem način pomoću kojih ih dijelim na muške i ženske.

Kad se više nisam mogao oduprijeti njihovoj znatiželji počnem s pričom. Vidite li ovu kožicu na nožicama. Da vidimo, skoro uglas odgovoriše gledaoci. A ovu, i pokažem na kožicu koju sam skinuo sa jedne nožice? "Vidimo". "Ova je muškarac“ rekoh, „a ono ženka."

"A kako, po čemu to vidite"?

"Ljudi moji zar ne vidite, ovo su čarape i pokažem kožicu koju sam skinuo sa jedine nožice, a potom i s druge. „A vidite 1i ovu“ i pokažem kožicu koja se svukla sa obiju nogu odjednom. Ovo su hulahopke. A tko nosi hulahopke? Ženske zar ne, a čarape nose muškarci. Je1i vam sada jasno kako ih razlikujem.

Svi prisutni se gromoglasno nasmijaše, sa zadovoljstvom što su i oni naučili razlikovati žabe po spolu. A.ja nastavih svlačiti žabe kako bi neki od njih imali dobru marendu.

Labud čuvar jata

Od svih ptica guščarica koje žive na vodi labudovi su me najviše očaravali. Najčešće sam ih susretao u ZOO vrtu, a u prirodi rijetko i to samo po nekoliko parova. Uvijek sam se divio njihovom ponosnom držanju. Lagano bi plivali i reklo bi se da su nezainteresirani za sve što se oko njih događa. Muški su posebno izgledali oholo visoko uzdignute glave, plutali bi uz svoju družicu, a tek ponekad i zaronili glavu u vodu tražeći hranu.

Te 1985. godine u Poljskom gradu Gdyina doživio sam da tada nezamislive prizore. Tisuće labudova plivalo je Baltičkim morem i činilo ga bijelim. Na samoj plaži u Gdynie bilo je više jata sa po nekoliko desetaka pa i preko stotinu jedinki. Prizor od kojega mi je zastao dah.

Često bi dolazio na plažu, sjedio na klupi i promatrao te divne ptice. Labudovi su bili divni, kočoperili se, dok su ženke nepomično stajale, neke su se uređivale duboko zabadajući kljun u svoje divno bijelo perje. Muškarci su šetali među njima gučući kao da im dijele neke savjete. Rekoše mi poljaci, da.u toku zime ovi i mnogi drugi koji su sada u Skandinaviji dolaze na zimsko ljetovanje u Poljsku, odnosno u poljske sjeverne lučke gradove Gdynie, Sopot i Gdanjsk.

Toliko su me privlačili pa sam jednog dana došao sa foto aparatom da ih slikam, Ležerno sam im prišao i počeo uštimavati aparat. Odjednom nekoliko labudova potrča prema meni. Kako nisam to očekivao prepao sam se i dao u paničan bijeg, što je izazvalo smijeh kod šetača i ljudi koji su sjedili po klupama. Nešto uplašen promatrao sam ih s pristojne udaljenosti, ne želeći otići bez slike.

Pripremio sam aparat i lagano se primicao naprijed prema jatu. Kad sam došao na zadovoljavajuću udaljenost "okinuo sam". Još dok sam držao aparat na oku nekoliko labudova potrči prema meni. I netom što sam im okrenuo leđa i učinio korak dva jedan od njih se svom snagom svojim tupim kljunom zabio u moju stražnjicu, ispuštajući krikove kao da me psuje što in ne pustim u miru u njihovoj oazi.

Svi su sa prisutni smijali, pa i ja iako sam osjećao laganu bol u debelom mesu i neugodu u srcu. Labud se ponosno vrati u svoje jato, a drugi su mu gakali kao da odobravaju njegov čin. Hrabru obranu svoga jata ed napasnika koji remeti njihovu idilu.

Još sam in neko vrijeme promatrao, a zatim lagano krenuo ka gradu. Dok sam odlazio više puta sam se okretao, zastajao i pratio ih pogledom. Te divne slike i danas nosim u srcu i ne mogu ih zaboraviti. To je bio doživ1jaj koji se pamti

Prijatelji koji traju

Više od osamdeset sati trebalo je četi od trideset Splitskih izviđača mlađeg uzrasta da stigne na daleki Baltik u Gdynie. U harcersku koloniju Bryza, gdje se održavala akcija „Susret mira i prijateljstva Bryza 1985.“. Na akciji su sudjelovali mladi iz lučkih gradova: Varna – Bugarska, Konstatca – Rumunjska, Sankt-Peteburg, nekadašnji Petrograd i Lenjingrad – Rusija, Ostrava – tadašnja Čehoslovačka, Gdanjska i Žukova – Poljska, mladi iz Demokratske Republike Njemačke i mi iz Splita – Hrvatska.

Cilj druženja – kampiranja je bio upoznavanje kulturnih i prirodnih ljepota Gdynie, Sopota i Gdanska, ako i njihove bliže i daljnje okolice, stvaranje prijateljskih odnosa među mladima, izražavanje zajedničkih želja u borbi za očuvanje mira u svijetu.

Što se više upoznajemo više se razumijemo i volimo. To se pravilo potvrdilo i na ovoj koloniji. Samo na početku postojale su jezične barijere i granice, a kako je vrijeme prolazilo tako su se upoznavanjem i druženjem rušile. U koloniji Bryza živjela je omladina veselo i razdragano, svi sa istim osjećajima mladosti i ljepote življenja u miru, drugarstvu i prijateljstvu. Želje da se mladi ujedine u borbi protiv rata, za ljepšu i sigurniju budućnost i mir u svijetu izražene su i pismenim putem.

Svaka zemlja sudionica je imala svoj dan na kojem se predstavljala kroz kulturni i zabavni program, izložbe i pripremanjem svojih nacionalnih jela i pića za sve sudionike. Splitski izviđači koji su od samoga dolaska, disciplinom i pjesmom, služili kao primjer svim drugim sudionicima, iskoristili su svoj dan i prezentirali svoje sposobnosti, svoj grad Split, svoju domovinu, naše more i obalu koja plijeni ljepotom i očarava sve posjetioce, među kojima iz godine u godinu ima sve više poljaka.

Kao i obično, sve što je lijepo kratko traje. Tako je došao i kraj našem druženju. Paljenjem motora autobusa započeo je i glasan plač novih prijatelja. Vješali su se jedni drugima oko vrata svjesni da se možda nikada više neće vidjeti.

Ali nikad ne reci nikad. Već slijedeće godine u Split su doputovale dvije mlade hercerke iz Gdynie, Janina i Bogumila. Godinu dana ranije u njihovom gradu pričao sam im o ljepotama Splita i Jadrana, a sljedeće godine su svoj dom pronašle kod mene i moje obitelji. Do tada, iz političkih razloga, su posjetile samo Rumunjsku i smatrale je turističkom velesilom. A sad, kada su vidjele Split, našu obalu i more, osjetile toplinu sunca, okusile plodove mediterana, vidjele agavu i lovor čije su listove kupovale u svojoj zemlji na komade, osjećale su se kao u raju, među zvijezdama.

To je nešto prekrasno. Imala sam ljeto kao u snovima, pričala je Bogumila svojim roditeljima, bratu i sestrama. Zračila je od sreće tena opaljenog od jarkog sunca. Njeni roditelji željeli su uzvratiti dobrotom tako da sam ja slijedeće godine ponovno koračao ulicama Gdynie. U srcu sam osjećao ljubav domaćina. Pružili su mi više nego što su u tim godinama bile njihove mogućnosti.

Ponovno sjedim ispred hotela Baltik u centru grada sa kavom na stolu. Ne osjećam okusa i n primjećujem da ispijam tekućinu. Praznog pogleda uprtog u daljinu sjećam se 1985. godine. Ispred očiju mi prolaze slike kad je ovdje sjedilo mnoštvo mladih bliskih prijatelja. Kao da sam tad ponovno vidio gomilu mladih poljaka koje je neki naš izviđač častio sladoledom. Još jednom sam proživljavao boravak u koloniji Bryza i pitao se je li od onih pustih prijateljstava među njima iznikla i poneka ljubav. Neko prijateljstvo poput moga. Dali će se neki ponovno sresti.

Ljeto je 2007. godine. Iz grada Hagena na krajnjoj granici Republike Njemačke i Kraljevine Belgije u moj dom su stigli dragi gosti. Tu je Bogumila sa još svoja tri „F“. Suprug Franc, sin Fabijan i kći Fjorentina. Sve se ponavlja. Isto je kao i kod prvog susreta, samo što sada uživaju i moji novi gosti, njen suprug i djeca. „Znaš Mirko, mi smo među pravim prijateljima, kao da smo u Žukovu u Poljskoj.“ I bili su među pravim prijateljima i proveli ljeto za pamćenje. Potvrda je stigla 2012. godine pismom u kojem je međuostalom pisalo: „Mi želimo ponovno doći kod vas. Kod vas nam je najbolje i najljepše.“

To ljeto su bili moji gosti u selu Brštanovu. Svakodnevno smo na moru, a često i na izletima; u Trogir, Omiš, Dubrovnik, Plitvice. Ponovno je došao trenutak rastanka i izrekla se želja za ponovnim susretom. „Moramo još jednom doći posjetiti ovaj raj.“

Prijateljstvo niklo u koloniji Bryzi nastavlja se i dalje. Uvjeren sam da nije jedino koje je nastalo u koloniji jer je sjeme posijano između tristo srodnih mladih duša iz šest država.

Uvod

U želji da vam prikažem izviđački život, radim to iznošenjem mojih najzanimljivijih doživljaja.

U mom dugogodišnjem druženju sa izviđačima doživio sam toliko toga, opisani događaji su meni najdraži i ostali su mi u nezaboravnoj uspomeni, ali nisam siguran da li će i vama biti najzanimljiviji. Doživio sam nezaboravnih desetak tisuća sastanaka patrola, posada, odreda i Saveza izviđača Hrvatske (SIH-a). Možete li zamisliti oko osamdeset tisuća djece koje sam vodio na izlete ili tisuću i petsto djece na taborovanja. Preko dvije tisuće prespavanih noći u prirodi, u šatoru. Najmanje tisuću puta pripremao sam logorske vatre, učestvovao ili slušao izviđačke programe uz vatru. A koliko se tek pjesama ispjevalo.

I danas se rado sjećam mnogih koji su prošli kroz moj izviđački život, Dragice, Slađane, Jagode, Tanje, Maje, Sonje, Milana, Ljube, Damira, Željka, Vilima, Nenada, Ivice, Mira, Dijane, Sanje, i mnogih drugih ovdje ne nabrojenih. Kako zaboraviti one kojima smo dali nadimke koje nose cijelog života, Boze, Bržole, Rakije, Geze, Rupice, Švrće, itd.

Posebno se sjećam noći kada smo se borili sa poplavama i vremenskim nepogodama. Koliko sam se puta noću dignuo da bi nekom od djece dao lijek ili ga odveo vršiti nuždu. Pogledat ili zamijeniti dežurne i stražare.

Kako zaboraviti djecu koja su mjesecima poslije tabora tražili od roditelja da ih vode kod barba Mirka, a većinom su to bila mala djeca koja su se po prvi puta odvajala od roditelja i kojima sam uvijek posvećivao sve svoje vrijeme.

Samo u izviđačima možete doživjeti pravi dodir sa prirodom, suočiti se sa izazovima, stjecati nova znanja i vještine. To se ne može izraziti pisanjem na papiru, nego treba doživjeti, okusiti na svojoj koži. Samo u izviđačima možete provesti noći u šumama i čuti riku jelena, zov vuka ili imati nenadani susret s medvjedom. Drugovati s lisicom i u njoj prepoznati prijatelja koji od vas traži hranu i ima povjerenja u vas.

Kako doživjeti zemaljski raj ako niste bili u Busiji, Rakovu jarku, dolini Kupe ili na otoku Kakanu.

Želite li ovo doživjeti budite izviđač, volite prirodu i ljude, poštujte sebe i druge.

Barba Mirko Kusić